Više desetaka godina se u, npr., UK, koristi mjera izjednačavanja mogućnosti za OSI, kojom se sredstva za plaćanje osobnih asistenata (OA) usmjeravaju na osobu – osobu kojoj treba podrška i skrb. Izravna plaćanja ili osobni budžet za potrebe OSI je ugrađen u zdravstveni i socijalni sustav, npr., u UK.
https://www.nhs.uk/nhs-services/help-with-health-costs/what-is-a-personal-health-budget/
Time se daje do znanja da su OSI – osobe, a ne kao kod nas, da se sredstva prikupljaju iz raznih izvora, projektno, pa ovise o stanju udruge koja te projekte piše, o mogućnostima lokalne zajednice; o svemu, samo ne o potrebama osobe koja ih treba. Zaposliti osobnog asistenta znači biti izložen nemilosrdnoj (ne)sreći: je li udruga dobila sredstva za osobnog asistenta ili ne… što znači i da će osoba imati pa nemati OA, dok se primjenom UN konvencije o pravima OSI garantira da imaju pravo na podršku i da su osobe. Mi u RH nemamo izravna plaćanja za socijalne usluge.
Na poveznici su rezultati istraživanja u UK o osobnim asistentima, u posljednje dvije godine (korona), te načinima osiguravanja sredstava i osobnom budžetu… a mi imamo iste probleme, ali nemamo osobni budžet, nego i dalje trpimo ovaj izrazito manjkavi sustav, koji je izrodio puno anomalija i sive ekonomije. Za vrijeme pandemije su se i u UK pojavili isti problemi kao i kod nas, samo što je u RH sve puno žešće, puno je više slučajeva, imamo kršenje prava OSI…
Problem nedostatka kompetentnih osoba koje će to raditi zajednički je svim državama, ali (druge) države ulažu u osposobljavanje, dok udruge puno ulažu upravo u prijenos znanja, formalnim i neformalnim osposobljavanjem ljudi koji žele raditi u sektoru.
Problem manje plaće je prisutan svugdje, ali drugdje one nisu toliko mizerne kao što je to slučaj kod nas.
Međutim, krucijalna razlika između nas i drugih je u odnosu države prema OSI – mi nemamo Institut “osobnog budžeta” ili izravnog plaćanja za izjednačavanje mogućnosti OSI; razlika je u tome tko prima novac za ili umjesto osobe kojoj je potrebna takva skrb, razlika je u osobnim dotacijama za izjednačavanje mogućnosti koju prima OSI, a ne da ta osoba ovisi o tome je li član neke udruge koja je ili nije dobila projekt, o tome ima li ili nema takve udruge u blizini…
Osobna invalidnina nije ta vrsta socijalne usluge, jer tamo gdje postoji osobni budžet za OSI, svi imaju i osobne invalidnine, a imaju i osobne budžete, koje troše u skladu s planom koji s njima naprave radnici u socijalnoj skrbi.
Više o tome smo napisali u našem Priručniku o zagovaranju prava OSI, koji smo podijelili sudionicima okruglog stola.
Hoćemo li napokon zaista početi provoditi UN Konvenciju o pravima OSI, ili ćemo se prema OSI nastaviti odnositi samo teorijski afirmativno, ostavljajući pritom praksu nedorečenom i zanemarenom?
