(Ne)s(p)retna inkluzija?

Zašto je inkluzija (ne)moguća u našim školama?

Pozivamo škole koje znaju kako do inkluzivnog obrazovanja da nam se jave sa svojom pričom – ne onom deklarativnom, nego stvarnom!

“Učenik viče, trči po razredu, pljuje, vadi šmrklje iz nosa i lijepi ih po drugoj djeci, ljubi djevojčice, psuje i prostači, vrijeđa, skida gaćice, tuče druge učenike, uzima im knjige i pribor, baca predmete… Njegovi roditelji tražili su da pohađa samo tri sata nastave dnevno, što opet nije po pravilima. Učiteljica i, sada već treća, asistentica u nastavi dnevno troše dosta vremena na smirivanje djeteta kako bi se nastavni proces mogao nesmetano odvijati.”(https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/dubrovnik/vijesti/hrvatska-i-svijet/dramaticna-situacija-u-splitskoj-osnovnoj-skoli-roditelji-ispisali-cetvero-djece-tvrde-da-se-ne-moze-izaci-na-kraj-s-ucenikom-s-poteskocama-vice-trci-po-razredu-pljuje-vrijeda-tuce-evo-sto-kaze-ravnatelj-1215523)

Ovaj opis stanja koje je dovelo da ispisivanja dijela djece iz škole nije niti subjektivan, niti jedini. Nije ni slučaj, niti je rijedak. U ovom opisu vidimo više elemenata koji čine strukturu problema koji dovode do nemogućnosti inkluzivnog obrazovanja u našim školama.

Zamjenica pravobraniteljice za djecu komentirala je općenito stanje: “Inkluzija ne znači samo “smjestiti” dijete u školu, već znači obostrano prihvaćanje i stvaranje podržavajućeg okruženja za djecu s teškoćama u razvoju, ali istovremeno i pripremu i senzibiliziranje druge djece i roditelja za prihvaćanje različitosti. To je proces koji podrazumijeva zajedničko i koordinirano djelovanje više subjekata: odgojno-obrazovne institucije, stručnjaka različitih struka koje se bave pravima djece s teškoćama, roditelja te nadležnih institucija grada i države. Odgovornost za odgojno-obrazovno uključivanje djeteta ne može pasti samo na jednu osobu ili jednu instituciju. Često se pokazalo kako su teškoće u funkcioniranju učenika rezultat nesnalaženja, nedovoljne suradnje i nedostatka preuzimanja odgovornosti između različitih dionika uključenih u proces obrazovanja. Odgovornost učitelja/nastavnika je da svakom učeniku pristupa u skladu s njegovim potrebama. Ako učitelj to ne zna, može tražiti pomoć stručnih suradnika škole, a škola može osigurati edukaciju za učitelje ili se obratiti za pomoć AZOO-u…” (iz istog članka). 

Biti uključen u obrazovanje ili zajednicu  znači da te zajednica ili škola prihvaća sa svim tvojim različitostima i da imaš podršku za ostvarivanje svojih potencijala u toj zajednici, da ta zajednica ili škola pruža najbolje mjesto za  tvoj razvoj, što prvenstveno znači da i drugi oko tebe imaju te iste uvjete. Samo su metode rada i učenja različite. Zato govorimo o izjednačavanju mogućnosti. Zašto to ne ide kod nas, osim u rijetkim zajednicama/školama? Škola je iznimno važan socijalizacijski čimbenik za djecu i mlade, djeca i mladi u školi provode svoje “radno vrijeme”, imaju prostor za učenje i vježbanje društvenosti jer se susreću sa svojim vršnjacima. Škola je preslika društva jer je dio sustava, podsustav. Sva djeca imaju pravo na jednake uvjete obrazovanja i školu. Što ne valja u našoj maloj državi?

• Mentalitet traženja krivca ili sindrom “neka visi Pedro”:                                    Kad eskalira loša i nezdrava klima ili (ne)kultura u lošoj zajednici ili školi, prvo što radimo je: tražimo krivca!  Brzo želimo svaliti krivicu na nekoga, kako bi nama bilo lakše, jer to onda nije naša briga. A “mi smo svi napravili sve da do toga ne dođe”!  Pogrešno i zbog toga se ne mičemo prema inkluzivnijem društvu, nego srljamo još dublje u “društvo naglašene odvojenosti i otuđenja”!  Do eskalacije problema smo doveli svi mi! Nema jednog krivca, “eksces”  je  rezultat ponašanja svih nas, ne činenja ili krivog postupanja svih nas. Zato je patnja ovog djeteta, patnja roditelja i njihove djece, patnja učitelja i sve djece  posljedica, anomalija zajednice u kojoj žive. Nitko nije rekao dosta, ajmo riješti problem, nego samo tražimo krivca. Svi se moraju promijeniti kako bi ovaj “problem” bio riješen. Iako je dijete prema riječima roditelja imalo bolje obrazovne rezultate  kad je dobilo novi prilagođeni program i novu asistenticu, ipak su roditelji druge djece ispisali svoju djecu jer ta njihova djeca isto pate od posljedica svih pogrešaka, svih u nizu: od učiteljice, druge djece, stručnih suradnika, roditelja djeteta..Kako je sve naopako – umjesto da dijete koje očito viršti jer mu nije dobro tu gdje je, umjesto da to dijete ode negdje gdje mu je ljepše i bolje, druga djeca odlaze! Očito je i  procjena povjerenstva da to dijete može pohađati upravo taj razred pogrešna. Sve naopako! To nije inkluzija, inkluzija nije zarobiti dijete tamo gdje mu nije dobro i gdje mu je narušena dobrobit.

1. Mentalitet neprofesionalnog, osobnog, neprihvaćanja kritike / nepreuzimanje osobne odgovornosti  ili sindrom “nisam ja kriv, ja sam sve dobro učinio ili danas je to tako!”                                                                  Kada “stručnim suradnicima”, učiteljima ili, ne daj bože, ravnateljima skrenemo pažnju na problem, kada im uputimo kritiku, najčešće dobijemo odgovor: “mi smo sve učinili ili ćemo učiniti, ili mi tu ne možemo ništa; ili ne znate vi;  ili danas je to tako ili ne možemo mi tu ništa!”.  A tko će, ako ne upravo oni ljudi koji čine taj sustav? Tko će učiniti školu funkcionalnijom i boljom ako ne ljudi koji rade u njoj, zajedno sa svima onima zbog kojih su tu? Tko? Netko drugi? Krivo je dijete, kriv je roditelj, kriv je neki učitelj ili asistent ili netko iznad nas? To su “pubertetski argumenti“ koje ćemo čuti od našeg adolescenta: “Ma nisam ja kriv, on je razbio prozor, nisam je, kriv je Pero!”. To se zove “nepreuzimanje odgovornosti za svoje postupke”. Takvo ponašanje je ono koje učimo djecu da nije prihvatljivo za odrasle i odogovorne osobe. Ili to više nije društveno prihvatljiva vrijednost? Ili danas učimo djecu u školi: “Tako se treba ponašati, samo reci da je netko drugi kriv, svi su ti krivi, samo ne ti!” Do sindroma “neka visi Pedro” dolazi upravo zato jer svi dionici u nizu nisu preuzeli svoju ulogu,  jer svatko preuzima uloge drugih, a kad ih ne izvede dobro, onda kaže: “To nije moja uloga”. Posljedica  je kaos,  nered, nepoštivanje normi i urušavanje institucija. Često se stvara antogonizam: s jedne strane je “što će oni meni govoriti”, “ma znam je valjda”..s druge strane je to prilika za traženje krivca, pa se koriste osobni obračuni i netrpeljivosti u svrhu “rješavanja problema”. Nigdje u takvom ponašanju nema djeteta i dobrobiti djeteta koje je potpuno izvisilo iz ovog nadmetanja tko je pametniji: roditelj ili stručnjak? Kad ste  stručnjak – profesionalac koji radi u javnim ustanovama i drugim organizacijama od općeg i javnog interesa, ilitiga u sustavu, onda vam profesija nalaže da koristite te spoznaje i vrijednosti vaše profesije, da budete visoko etična osoba u postupanju, pa tako da i primjereno prihvaćate kritiku, kao i da budete otvoreni ka stalnom učenju,  ali i (po)održavate norme i vrijednosti ustanove ili institucije.  Jer svi ti profesionalci tu formalnu instituciju čine takvom kakva bi trebala biti, jer ako nije tako, onda to više nije ta institucija. Škola je formalna institucija/organizacija, što znači da postoji struktura, hijerarija, pisane i nepisane norme i vrijednosti, pravila ponašanja i sankcije za kršenje tih pravila. Ako dijete vrišti, onda treba biti ili sankcionirano ili dobiti podršku. U ovom slučaju je izostalo sve. A to dijete ne može biti u školi u kojoj ne može poštivati norme. I točka. Ako ne može, onda ne smije slati poruku drugima da je to prihvatljivo. Nije to inkluzija. Treba vidjeti zašto vrišti i zašto tuče, treba znati da to ne smije raditi. Svaki puta kada to učini. Jer teškoća ne opravdava takvo ponašanje. Isto tako, ne opravdava nečinjenje svih stručnjaka da se djetetu i roditelju da podrška. Takvo dijete mora znati gdje su mu granice. To djetetu nitko nije rekao na njemu primjeren  način. To dijete je očito u neprimjerenom i nepoticajnom okruženju za njega,  pa tako samo pokazuje svoj nemir i vrišti  “tu mi nije dobro!”. To dijete sigurno nije krivo, krivi su svi oko njega jer mu nisu dali ono što mu treba. Kad se tako zakompliciraju socijalne interakcije u sustavu jer nisu svi dali sve od sebe, jer ne održavaju i podržavaju norme i vrijednosti i ne ispunjavaju svoje uloge, onda imamo sve, samo ne rješavanje problema. Onda svi dionici nešto “kao čine”, a nitko zapravo ne čini ništa što rješava problem koji se sve više produbljuje – pola  takvog “činjenja” je deklarativno, proceduralno i u svrhu “ne izlaska informacija iz ustanove”, a pola zaista predstavlja “nečinjenje”. Kod nečinjenja i deklarativnog činjenja, najgora situacija je kad se postupa samo da se umiri roditelja, jer roditelja se svi boje. Naročito ako se zna da bi on mogao biti glasan. Isto tako, kad se misli: “proći će, bit će bolje!”. Zato: svi trebaju odmah reagirati i odmah dati podršku svima u krugu podrške djetetu i biti spremni da će to trajati dugo. Ne trpati pod tepih, ne tražiti izlike, ne kriviti nikoga. Svi.
2. Uloga  roditelja – uloga roditelja  je biti “dobar roditelj”, a ne dobar  učitelj ili psiholog, brinuti se i skrbiti i voljeti dijete, brinuti se o osiguravanju poticajnog okruženja za razvoj, tražiti bolja rješenja, traži podršku, a nikako nije određivanje koliko sati dnevno će dijete biti u školi ili miješati se u obrazovni proces – aktivno sudjelovanje u obrazovnom procesu znači poticanje djeteta na učenje, stvaranje uvjeta za učenje, sudjelovanje u aktivnostima, ali ne i određivanje što i kako i koliko će dijete učiti, za sustav obrazovanja su zaduženi obrazovni radnici. Njihova uloga je da potiču razvoj djeteta u skladu s obrazovnim i odgojnim ciljevima za svako dijete. Ako dijetetu nije dobro u školi, a ovom djetetu sigurno nije bilo dobro, jer inače se ne bi ponašao kako je opisano, njegov roditelj treba naći nova rješenja za svoje dijete, škola naći sturčne postupke i metode, pružiti podršku roditelju i učiteljici i drugoj djeci. To sigurno nije inzistiranje na ostanku u razredu (zajednici) u kojoj se dijete tako ponaša. Ponašanje djeteta je samo odraz stanja svih tih čimbenika. Prva stvar koju roditelj treba učiniti je tražiti podršku stručnjaka, najprije učitelja, a ako on ne zna, onda psihologa, socijalnih pedagoga, ako ni tako ne ide, onda zdravstvenih djelatnika (liječnik i psihijatar) – kako promijeniti djetetetovo i svoje ponašanje, kako bi dijete bilo sretno, kako bi moglo napredovati, treba brinuti o djetetovoj dobrobiti. Niti roditelj mora, niti može sve to znati. Te stvari znaju stručnjaci. Jer ono što je dovelo do takvog ponašanja u školi, sigurno nije dobro ni za djetetovo mentalno zdravlje, ni za roditelja, a niti za školu i drugu djecu, asistente i učitelje. Ako roditelj zaista slijedi upute stručnjaka i zaista želi biti podrška svom djetetu, što nije lako, a često je proces promjena dugotrajan, a djetetu se stanje  nije promijenilo, onda će roditelj tražiti drugu vrstu podrške ili drugu vrstu škole. Kroz procese koje prolaze dijete i roditelj svakako ne smiju biti sami, kroz te procese i informacije o tome trebaju biti svi uključeni. Imamo puno slučajeva u kojima se skriva ili ne prihvaća  “dijagnoza” ili teškoća, a prvi korak ka ispravnom putu je da svi koji rade s djetetom znaju o čemu se radi, jer jedino tako mogu početi planirati podršku djetetu i drugima. Prihvatiti  svoje dijete s teškoćama i promijeniti sebe je najteže i zato je i roditeljima strašno teško. Dok roditelj ne promijeni ponašanje, neće biti niti dijetetu bolje, a neće mu dobro biti niti u školi, niti bilo kome oko njih. Većina roditelja u toj fazi nije prihvatila niti naučila kako odgajati dijete s teškoćama, a većina je fokusirana na viziju da “dijete bude kao i druga djeca”. Nitko ne može biti kao i druga djeca, jer svaki roditelj ima svoju viziju za svoje dijete. Svako dijete zaslužuje podršku kako bi maksimalno razvilo svoje potencijale i tako našlo svoje mjesto u društvu.
3. Uloga učitelja – uloga učitelja bi trebala svima biti jasna, ali očito nije. Učitelj je vodič kroz znanje, on se obrazovao i kontinuirano se usavršava kako bi što bolje i učinkovitije prenio znanje na učenike. Proces učenja je, s druge strane, dvosmjerna priča. To je interakcija učenika i učitelja i razreda, škole. Ishodi će biti niski, ako dionici nisu kliknuli. Isto tako, učenje je zapravo samoučenje. Jer, nitko, u konačnici, ne može umjesto nas svladati tablicu množenja ili čitanje. Samo mali dio učenika će postići izvrsne rezultate bez obzira na kvalitetu obrazovnog sustava. Na veći dio utječu upravo ovi čimbenici. Učitelj ima pravo reći: “Ja ne znam što s ovim djetetom!” i potražiti podršku. On podršku mora dobiti! Ako nema prave podrške, onda se problemi neće riješiti. Ali učitelj mora tu podršku tražiti. I mora imati stručnjaka koji će mu je pružiti. Jer svi su tu zbog podrške djetetu.
4. Mentalitet terora “demokracije” – iluzija prava na miješanje u sfere u kojima nismo stručnjaci! Svatko misli da najbolje zna! Pobrkani lončići između prava i dužnosti. Opasna praksa koja je dovela do kontraefekta demokracije. Ludilo nepostojanja demokratskih vrijednosti koje je dovelo do krive interpretacije prava u mnogim sferama, pa tako i u školi.